"Uzmi si vremena, to ipak nije obična šetnja." Taj sam savjet nedavno slučajno čula u kafiću, dok su dvije žene za susjednim stolom razgovarale o izazovnoj životnoj situaciji. Ta me je rečenica nasmijala jer sam upravo tražila uvod za ovu priču o šetnji. Kafić nije moje prvo mjesto za dobivanje novih ideja. Moj put radije vodi van – preko polja, u šumu, na planinu. Taj mi je put uvijek izvor inspiracije kad tražim kreativne poticaje. Rijetko sam razmišljala zašto je to tako, zašto me kretanje u prirodi osvježava na svim razinama. Rečenica koju sam slučajno čula ponudila mi je neočekivano objašnjenje. Šetnja se povezuje s lakoćom: "Ako je život težak, uzmi ga olako i pođi s njim u šetnju."

Prikupiti snagu i ljepotu

Šetati prirodom samo po sebi nikada nije teško. Teške mogu biti misli koje kruže glavom, teško može biti srce, teški mogu biti prethodni ili sljedeći koraci u životu, ali sama šetnja jest laka. Hodanje će, čak i ako proizlazi iz tuge ili sjete, ljutnje ili razočaranja, samoće ili zbunjenosti, uvijek barem malo olakšati situaciju. I znam o čemu govorim. Jer hodanje je, otkad sam bila dijete, sastavni dio mog života.
Vikendom je moja majka uvijek išla na planinsku ispašu ili na planinu, a ja s njom. Nismo išle u šetnju kao drugi, a pogotovo ne nedjeljom poslijepodne. Tada su svi bili vani: sretne obitelji s ocem, majkom i djecom. Mi više nismo bile sretna obitelj, bile smo samo pola obitelji. Moj je otac prerano i posve neočekivano preminuo. Zato smo odlazile drugamo i tako izbjegavale one koji su izgledali tako sretno. Meni je bilo zagonetka zašto je moju majku stalno vuklo u visine. Samo sam osjećala da u njoj postoji unutarnji poriv za hodanjem, dok bih ja – kao dijete – radije izbjegla taj tjelesno zahtjevan pothvat. Svojim kratkim nogama slijedila sam odlučan korak svoje majke. Danas razumijem što ju je pokretalo.

Kao sasvim premlada udovica morala je uzdržavati dvije kćeri, a njezin su život obilježavali egzistencijalni strahovi i brige. Planinarenje je – čak i za samohranu majku – bilo pristupačna razonoda, ali bilo je i mnogo više od toga: bilo je terapeutska mjera za oporavak, za crpljenje snage i upijanje ljepote. Priroda je postala njezin izvor energije. Ja sam, pak, mislila da idemo na planinu kako bismo bile bliže nebu. Jer na nebu je bio moj otac.

Osjetiti učinak na svim razinama

Da hodanje uvijek donosi unutarnju promjenu, postalo mi je jasno tek mnogo kasnije. Od Petera Habelera potječe rečenica: "Popnem se na vrh i kad se vratim dolje, više nisam ista osoba." Dobra je stvar u tome što ne morate svladati dionicu od osam kilometara, kao što je to tirolski ekstremni alpinist često činio. Sasvim su dovoljni mali izlet do planinske livade, pregledan vrh, krug po vlastitom kvartu, uspon na obližnju planinu ili šetnja parkom da biste se vratili kao "druga osoba".

Što se, zapravo, događa na putu da se čovjekovo stanje tijekom hodanja tako promijeni? Studije potvrđuju moj subjektivni dojam: hodanje dokazano djeluje na različitim razinama. Jača imunitet i smiruje živce. Od hodanja na svježem zraku imaju koristi mišići i zglobovi, organi i kosti. I na mentalnoj i psihičkoj razini učinci su brojni: šetnja ne povećava samo sposobnost koncentracije nego i poboljšava raspoloženje. Oslobađaju se endorfini, a također je dokazano da hodanje potiče kreativnost. Učinak je tim veći što se više usredotočimo na samo hodanje i što se svjesnije prepustimo svojoj okolini – dakle, ako se odreknemo telefoniranja, glazbe ili podcasta. Slušanje zvukova okoline poput ptičjeg pjeva ili šuštanja lišća, opažanje vremena i godišnjih doba te radoznao pogled na sve što raste uz put ili nam se usput nađe, pridonose opuštanju i regeneraciji.

Svjesno usmjeriti fokus

Usredotočenost na čisto hodanje, svjesno koračanje naprijed i izoštravanje osjetila – sve to pojačava pozitivne učinke. Američki filozof prirode H. D. Thoreau već je sredinom 19. stoljeća zagovarao svjesnost pri hodanju. Tako se u njegovu eseju „O šetnji” nalazi sljedeća misao: „Uzrujan sam kad primijetim da sam prešao milju u šumu, a da duhom nisam bio ondje. (…) Što ću u šumi ako pritom mislim na nešto što nije u šumi?” Uzvišen je cilj ograničiti se samo na vlastite osjetilne opažaje. Meni to u potpunosti uspijeva samo kada sam u samoći, na putu. I za brojne pisce i umjetnike, koji su i sami bili strastveni šetači, poznato je da su radije izbjegavali društvo. Iako rado lutam prirodom s prijateljima i psima, samostalno hodanje ima posebnu kvalitetu. Tada se događa nešto sasvim drugo: provjetravam svoj mozak, svoje pamćenje, svoja sjećanja. Van smije izaći ono što želi izaći. Unutra smije dolepršati ono što umiruje moj duh. Korak po korak misli se doslovno okreću naglavačke. Vodim misaone razgovore sa sobom i s drugima – uglavnom tiho, ponekad i naglas. Može se dogoditi da se na neko sjećanje nasmijem ili da mi suze poteku niz lice. A može se dogoditi i da tijekom hodanja pronađem rješenje problema, formuliram razgovor ili dobijem novu ideju. Pri hodanju se mnogo toga pokreće. Ne samo u mojem tijelu, nego i u mojoj glavi i u mojem srcu. Onaj tko, naprotiv, hoda samo kako bi ostvario preporučenih deset tisuća koraka dnevno, odrađuje normu učinka: ispunjava se zadani cilj radi samooptimizacije i praćenja trenda. To nema mnogo veze s predanim hodanjem kakvo su od davnina prakticirali mislioci, kreativci i filozofi.

Hodanjem pronaći novo povjerenje

Nakon što sam se kao tinejdžerica odrekla planinarenja, strast prema njemu vratila se s godinama. Kad god se u svijetu osjećam izgubljeno, trebam kreativne poticaje ili jednostavno želim posložiti misli, obujem planinarske cipele. Na putovanjima sam hodala britanskom i ligurskom obalom, u Alpama sam se penjala na vrhove od tri tisuće metara, na Islandu i Réunionu uspinjala sam se na vulkane. Sve zemlje koje posjećujem najradije istražujem pješice: hodati znači stići i razumjeti. Hodati, međutim, znači i osjetiti samu sebe. Kada sam neko vrijeme patila od napadaja panike, hodanje je bilo jedina mogućnost da se uzemljim: sklad disanja i kretanja omogućio mi je da ponovno steknem povjerenje u život. Hodanje je najizvorniji oblik kretanja i putovanja. U kamenom dobu čovjek je dnevno prelazio oko 30 do 40 kilometara, danas je to u prosjeku samo nekoliko tisuća koraka. Svjesno izvođenje tih koraka ipak ima učinak: ono nam omogućUje da osjetimo za što smo sposobni. Naime, i u teškim situacijama stavljati jednu nogu pred drugu. Osloboditi se hodanjem – korak po korak i u divnoj sporosti, tako da duša može sustići tijelo.