Sport: puno toga upravo se mijenja
Ovaj sažetak generiran je s pomoću umjetne inteligencije i pregledao ga je čovjek.
Globalno popularni formati treninga, spektakularni pokušaji obaranja rekorda, ali i svjesno mirnije alternative: kako naša suvremena svakodnevica – i naše osobne predodžbe – mijenjaju svijet fitnessa i dobrobiti.
Kako ćemo trenirati u budućnosti? Kako digitalizacija i komunikacija putem društvenih mreža mijenjaju rekreativni sport, ali i kako pritom nastaju želje za većom autentičnošću i mogućnostima povlačenja? Na Sveučilištu Paris Lodron u Salzburgu ta se pitanja intenzivno istražuju. Profesora sportskih znanosti Herberta Wagnera i sportskog sociologa Minasa Dimitrioua pitali smo o najvažnijim trendovima.
Globalizacija: sport ne poznaje granice
Tempo je bio sportski ubrzan: 2017. u Hamburgu je održan prvi hyrox-event – natjecanje koje uključuje kružni trening sastavljen od intervala snage i trčanja – uz 650 sudionica i sudionika. Ideja je oduševila ljubitelje fitnessa diljem svijeta pa je u sezoni 2024./25. na takozvanim utrkama već sudjelovalo 550 000 sportašica i sportaša u više od 30 zemalja.
Slično vrijedi i za padel, sport s loptom: diljem svijeta njime se danas rekreativno bavi oko 30 milijuna ljudi, a samo je u Europi broj terena u tri godine porastao za 240 posto. Ono što je jučer još bio nišni sport negdje u svijetu, putem društvenih mreža, streaminga i globalnih zajednica može u svega nekoliko mjeseci postati svjetski trend, a natjecanja u Beču izgledaju jednako kao u New Yorku ili Singapuru. Profesor sportskih znanosti Herbert Wagner smatra da se taj fenomen trenutačno može uočiti gotovo u svim područjima života: „Netko otkrije skriveni dragulj, svi uskoče u isti vlak, stvar postaje sve veća, a zatim u nekom trenutku splasne. To vrijedi za turistička odredišta, modu ili hranu. Jednako tako i za sport.”
U stvarnosti pomodno predstavljene novosti često uopće nisu toliko nove. Hyrox se, na primjer, razlikuje od CrossFita, bootcampa ili ranijih oblika funkcionalnog fitnessa. Kao stručnjak za znanost o treningu Wagner u tome ipak ne vidi ništa loše: „Ako pod novim nazivom ponovno potakne ljude na bavljenje sportom, to je u načelu pozitivno.”
Bez obveze: trening treba biti fleksibilan
Fiksni terini nisu poželjni: putem aplikacija, fitness-izazova ili trkačkih klubova nastaju zajednice izvan klasičnih sportskih udruga. Pritom je na snazi pravilo prema kojem je fleksibilnost obvezna, dok čvrsta obveza vježbanja više nije poželjna. „Ljudi su aktivni kada imaju vremena i volje i ta je sloboda ključno obilježje”, kaže Minas Dimitriou. Oni koji trče, voze bicikl ili dižu utege rado se kreću i unutar digitalne zajednice – primjerice u sklopu Urban Sports Cluba, treninge bez prethodne prijave, Instagram-trčanje ili aplikacije za pilates. Putem platformi poput Pelotona svatko može iz vlastitog dnevnog boravka trenirati u stvarnom vremenu s drugima i sudjelovati u globalnim događanjima, primjerice, vozeći profile staza poznatih biciklističkih utrka.
Zajedništvo je važno i izvan klasičnih sportskih udruga, čak i kada se ljudi ne susreću redovito. „Ljudi se osjećaju emocionalno povezano i kada se pronalaze putem društvenih mreža”, kaže sportski sociolog Dimitriou. Digitalna povezanost ne isključuje susrete uživo, primjerice, na velikim humanitarnim događanjima.
Tijelo kao skup podataka: sve se mjeri
Puls, kvaliteta sna, potrošnja kalorija, VO2max, rezultat oporavka: nosivi uređaji poput Oura Ringa ili Apple Watcha omogućuju stalno mjerenje tijela i njegovih funkcija. Američki koledž sportske medicine (ACSM) već godinama navodi nosivu tehnologiju kao najvažniji globalni trend u fitnessu. Vlastite se performanse analiziraju, dijele i uspoređuju s prijašnjima.Učinkovitije, brže, bolje: sport postaje pozornica za samoprezentaciju, prilika da se pokažemo kao nešto posebno, kaže sportski sociolog Minas Dimitriou. Više nije riječ samo o zdravlju i zabavi, nego sve više i o jedinstvenosti.
Govori se o „singularizaciji”, konceptu koji je sociolog Andreas Reckwitz opisao kao opći društveni trend: ljudi u svim područjima teže individualizaciji. Budući da se pri treningu manje oslanjaju na vlastiti osjećaj, a više na podatke, samounaprjeđivanje može izazvati i stres te razočaranje, upozorava Wagner. Primjerice, kada netko stalno postiže slabije rezultate od drugih ili se njegova očekivanja sudare sa stvarnošću. „Tjelesni ideali na društvenim mrežama često nisu realni i to može frustrirati mnoge ljude jer unatoč svim naporima ne mogu ostvariti svoje ciljeve”, kritizira i Dimitriou.
Povratak prirodi: čeznemo za autentičnim
Tko vikendom automobilom ili vlakom kreće prema planinama, često se mora probijati kroz prometne gužve ili prepune vagone. Ljude privlači priroda, što pokazuju i podaci o članstvu u planinarskim savezima. Austrijski planinarski savez 2025. dosegnuo je rekordnih 748 046 članova, što je porast od više od 21 000 u samo jednoj godini. Naravno, i u planinama postoje popularni trendovi poput trail-trčanja, gravel-biciklizma i planinskih maratona – sportova koji doživljaj prirode povezuju sa sportskim ambicijama.
Istodobno je priroda, sa svojim biljkama, životinjama i izmjenom godišnjih doba, uvijek fotogenična i prikladna za Instagram. Ipak, većina ljudi ponajprije osjeća čežnju za autentičnošću, kaže Dimitriou: „Što je svakodnevica digitaliziranija, to snažnije raste potreba za iskustvom prirode i usporavanjem.” U potrazi za autentičnošću govori se o renaturalizaciji – bijegu iz digitalnog svijeta s lažnim vijestima, manipuliranim prikazima tijela i nedostižnim idealima. Priroda je, nasuprot tome, stvarna i njezin se pozitivan učinak može osjetiti. Tko se dobro informira, u planinama još uvijek može pronaći samoću, smatra Wagner, i sam planinar iz hobija. Poznati vrhovi možda jesu vrlo posjećeni, „ali izvan glavnih staza gotovo da nećete sresti nikoga”.
Najveći problem u planinama predstavljaju ljudi koji precijene vlastite mogućnosti: „Uspon strmim dijelom znatno je lakši nego kasniji silazak istim putem kada ste iscrpljeni.” Česte intervencije gorske službe spašavanja radi izvlačenja takvih osoba u mnogim bi se slučajevima mogle izbjeći realnom procjenom vlastitih sposobnosti.
Lov na rekorde: neka uvijek bude još neobičnije!
Jedan Ironman odavno više nije dovoljan. Iznimni sportaši poput Jonasa Deichmanna završavaju 120 triatlona tijekom 120 uzastopnih dana, dok Alexandra Meixner s 30 Ironmana drži ženski rekord. Drugi trče oko svijeta ili se, poput Alexa Honnolda u Taipeiju, penju na neboder visok 580 metara. Rainer Predl iz Donje Austrije privlači pozornost svojim projektima koje naziva „Crazy Projects”. Primjerice, proveo je 30 dana na traci za trčanje i ondje s 55 maratona postavio svjetski rekord, a jednom je pretrčao 70 kilometara po kuhinjskom stolu. Već se i put do takvih rezultata opširno dokumentira i slavi među obožavateljima.
Ultrasport nailazi na velik odjek, ali ga malo ljudi pokušava oponašati. „Možda na svijetu postoji deset osoba koje mogu istrčati 120 maratona. Ako žele nadmašiti jedni druge, to jest vijest, ali nije masovni sport. U načelu u tome ne vidim ništa negativno”, kaže sportski znanstvenik Wagner. Ekstremnih sportašica i sportaša oduvijek je bilo.
Međutim, danas zahvaljujući društvenim mrežama lakše privlače pozornost te uza sponzore svoj hobi mogu pretvoriti u zanimanje. Nerijetko pritom ostvaruju dvostruku korist: penjač Honnold putem zaklade pomaže osobama u nepovoljnom položaju, ponajprije u Africi. Ultrasportaš Predl najčešće trči u humanitarne svrhe i dugogodišnji je ambasador dječjeg hospicija Sterntalerhof u Loipersdorf-Kitzladenu.
