Uzor Jocelyn Bloch: „Ti mali svakodnevni trenuci osobama s paralizom mijenjaju sve”
Ovaj sažetak generiran je s pomoću umjetne inteligencije i pregledao ga je čovjek.
Kako osobe s paralizom mogu ponovno ustati i hodati? Neurokirurginja Jocelyne Bloch istražuje tehnologiju koja uz pomoć implantata otvara nove mogućnosti za veću pokretljivost i samostalnost.
Sadržaj
- Kako se može obnoviti sposobnost kretanja osoba s paralizom?
- Profesorice Bloch, jeste li već kao dijete bili marljiva učenica koja je na nastavi biologije crtala živčane stanice?
- A kada ste shvatili da je neurokirurgija pravi izbor za Vas?
- Danas dobivate priznanja za svoja istraživanja i medicinska postignuća. Što točno ugrađujete svojim pacijenticama i pacijentima s paralizom?
- A zašto zahvaljujući tome ljudi doista mogu ponovno hodati?
- Kakav je za Vas osobno osjećaj svjedočiti tome da osoba s paralizom ustaje i hoda?
- Da to izrazimo brojkama: koliko je ljudi ova tehnologija dosad doista pomogla?
- Prekretnice u istraživanju
- Pritom se operirane osobe, naravno, ne kreću normalno kao prije.
- Gdje su granice trenutačne tehnologije?
- Kako to izgleda u praksi – kako su danas pacijenti iz Vašeg istraživanja?
- Što Vam znači takva izjava?
- Koja je zapravo razlika između ozljede u području vrata i one u donjem dijelu leđa?
- Što konkretno žele pacijentice i pacijenti s paralizom uzrokovanom ozljedom visokog dijela leđne moždine?
- Ugrađujete li implantate i osobama s ozljedom u području vrata?
- Ne pobuđujete li spektakularnim prizorima ljudi koji se ponovno mogu kretati i nade koje ne možete ispuniti?
- S Grégoireom Courtineom osnovali ste tvrtku kako biste svoje uređaje pripremili za tržište. Kako se timski radi na tako dugoročnom projektu?
- Što je za Vas pravi iskorak kojem težite?
Kako se može obnoviti sposobnost kretanja osoba s paralizom?
Švicarska neurokirurginja Jocelyne Bloch zajedno sa svojim kolegom Grégoireom Courtineom ostvarila je revolucionarne uspjehe u ovom području istraživanja: s pomoću elektroda ugrađenih u mozak i leđnu moždinu osobe s paralizom mogu ponovno stajati, a neke čak i hodati na kratkim udaljenostima. Ova 55-godišnjakinja radi kao profesorica neurokirurgije u Sveučilišnoj bolnici u Lausannei (CHUV) i kao profesorica na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Lausannei (EPFL). Za ACTIVE BEAUTY govori o tome kako pomoći osobama s ozljedom leđne moždine i zašto su takva iznimna medicinska postignuća moguća samo u okviru timskog rada.
Profesorice Bloch, jeste li već kao dijete bili marljiva učenica koja je na nastavi biologije crtala živčane stanice?
Ne, nipošto. Odluku da postanem neurokirurginja donijela sam tek tijekom studija medicine. Kao tinejdžericu ponajprije su me oduševljavala velika otkrića i ljudi pionirskog duha. Kako u fizici tako i u medicini.
A kada ste shvatili da je neurokirurgija pravi izbor za Vas?
Tijekom studija odradila sam različite prakse – iz psihijatrije, neurologije i neurokirurgije. Na kraju je bilo jasno: neurokirurgija najbolje odgovara mojem karakteru. Riječ je o jasnim odlukama, preciznom radu rukama i izravnom zahvatu. Istraživanju sam se posvetila tek poslije, više slučajno: moj tadašnji mentor zamolio me tijekom specijalizacije da preuzmem jedan istraživački projekt – zapravo sam samo željela završiti svoje obrazovanje. No to je postupno postalo moja druga strast.
Zatim ste se specijalizirali za ozljede leđne moždine – upravo za područje u kojem desetljećima gotovo nije bilo napretka. Upravo me to privuklo. Ozljeda leđne moždine dugo je značila konačan gubitak pokretljivosti: nakon nesreće gotovo nije bilo drugih rješenja osim rehabilitacije, a većina je osoba zauvijek ostajala u invalidskim kolicima.
Danas dobivate priznanja za svoja istraživanja i medicinska postignuća. Što točno ugrađujete svojim pacijenticama i pacijentima s paralizom?
Riječ je o dvama implantatima koji djeluju zajedno. Jedan postavljamo u leđnu moždinu: neurostimulator s matricom elektroda, smješten točno iznad mjesta odgovornog za pokrete nogu. Drugi implantat ugrađuje se u mozak, izravno iznad područja koje upravlja pokretima nogu – riječ je o takozvanom uređaju WIMAGINE, koji je razvio francuski istraživački institut CEA. Oba implantata međusobno komuniciraju bežično.
A zašto zahvaljujući tome ljudi doista mogu ponovno hodati?
Kod paralize uzrokovane ozljedom leđne moždine mozak i dalje šalje naredbu „kreni sada” – no taj signal zbog ozljede više ne dopire do leđne moždine. Naš moždani implantat dekodira taj signal iz motoričkog korteksa i bežično ga šalje stimulatoru ispod mjesta ozljede. Uređaj zatim u pravom trenutku aktivira upravo one živce koji su potrebni za pojedinu fazu pokreta. Uz mnogo vježbanja pokreti postaju sve prirodniji, a kod nekih primjećujemo i poboljšanje neurološke funkcije – čak i bez stimulacije.
Kakav je za Vas osobno osjećaj svjedočiti tome da osoba s paralizom ustaje i hoda?
To nikada ne postane rutina. Stojite u rehabilitacijskom laboratoriju, u sebi zadržavate dah – i onda netko tko je godinama bio u invalidskim kolicima napravi prvi korak. Ja sam kirurginja, to je moj posao, ali takvi me trenuci duboko dirnu. Svaki me put podsjete zašto sve to zapravo radimo.
Da to izrazimo brojkama: koliko je ljudi ova tehnologija dosad doista pomogla?
Neinvazivnom verzijom, pri kojoj elektrode samo lijepimo na kožu, dosad smo liječili desetke pacijentica i pacijenata. Zanimljivo je da se kod mnogih sposobnost kretanja poboljšava čak i kada je uređaj isključen – učinak vježbanja, dakle, nadilazi djelovanje samog uređaja. U našem aktualnom istraživanju s ugrađenim elektrodama trenutačno pratimo 17 pacijentica i pacijenata. Svima se osjetno poboljšala kvaliteta života: neki ponovno idu po stubama, samostalno odlaze na toalet ili posjećuju prijatelje čiji im je stan prije bio nedostupan. Ne bih govorila o potpunoj samostalnosti – ali to je golemo poboljšanje.
Prekretnice u istraživanju
2017.:
Električni impulsi implantata prvi su put omogućili osobi s paraplegijom da uz pomoć hodalice ponovno napravi nekoliko koraka.
2019.:
Jocelyne Bloch i Grégoire Courtine osnovali su istraživački centar NeuroRestore, u kojem su klinika, sveučilište i Tehničko sveučilište u Lausannei udružili snage.
2022.:
Studija provedena na devet osoba pokazala je da ciljana stimulacija leđne moždine, u kombinaciji s rehabilitacijom, dovodi do trajnih funkcionalnih poboljšanja čak i nakon isključivanja stimulacije.
2023.:
Bežično sučelje između mozga i leđne moždine omogućilo je pacijentu Gert-Janu Oskamu da voljno upravlja pokretima nogu i hoda u različitim okruženjima.
Glavne izmjene: ujednačen je stil navođenja godina, ispravljeni su glagolski oblici („omogućili su”, „osnovali su”, „pokazala je”), uklonjeni su nepotrebni prijelomi redaka te je tekst učinjen protočnijim i prikladnijim za objavu u časopisu.
Pritom se operirane osobe, naravno, ne kreću normalno kao prije.
Ne, uz intenzivno vježbanje mogu napraviti nekoliko stotina koraka uz hodalicu s kotačima ili prijeći nekoliko stuba, ali to, naravno, nije normalan hod. Ne smijemo pobuđivati lažne nade. Čak ni najbolja tehnologija nikada neće vratiti potpuno normalan obrazac hoda. Zato paralelno istražujemo biološke mogućnosti: kako smanjiti ozljedu leđne moždine? Kako potaknuti živčane stanice da ponovno rastu oko oštećenja? To je budućnost – ali takva koju ja vjerojatno više neću doživjeti.
Gdje su granice trenutačne tehnologije?
Elektrode i čipove možemo neprestano poboljšavati – ali čak ni najbolja tehnologija nikada neće vratiti potpuno normalan obrazac hoda. Zato paralelno istražujemo biološke mogućnosti: kako smanjiti ozljedu leđne moždine? Kako potaknuti živčane stanice da ponovno rastu oko oštećenja? To je budućnost – ali takva koju ja vjerojatno više neću doživjeti.
Kako to izgleda u praksi – kako su danas pacijenti iz Vašeg istraživanja?
David Mzee, student sporta koji je nakon gimnastičke nesreće ostao djelomično paraliziran, 2018. bio je među prvima kod kojih smo uspjeli pokazati da stimulacija leđne moždine doista djeluje – mogao je napustiti invalidska kolica i uz pomagalo ponovno hodati. Taj je prizor tada obišao svijet. Michelu Roccatiju, Talijanu koji je nakon motociklističke nesreće ostao potpuno paraliziran, 2021. ugradili smo noviji, dulji i širi implantat s elektrodama, koji nam je omogućio djelovanje na znatno više mišića. Već ubrzo nakon operacije napravio je prve korake i rekao mi da je to za njega bilo vrlo emotivno iskustvo. Danas koristi hodalicu s kotačima i daljinskim upravljačem koji putem stimulatora u trbuhu pokreće stimulaciju – vratio je znatan dio svoje samostalnosti.
Drugi pacijent, Nizozemac Gert-Jan Oskam – koji je nakon motociklističke nesreće 2011. u Kini ostao paraliziran od vrata naniže – jednom je rekao da je najljepše u novoj tehnologiji to što ponovno može stojeći popiti pivo za šankom.
Što Vam znači takva izjava?
Ona pogađa samu srž našeg rada. U početku je ono što radimo i meni zvučalo kao znanstvena fantastika. Kada netko nakon dvanaest godina u invalidskim kolicima odjednom ponovno sasvim prirodno stoji za
šankom, to pokazuje o čemu je zapravo riječ: o tim malim, iznimno važnim svakodnevnim trenucima koji se drugima možda čine banalnima – ali osobama s paralizom mijenjaju sve.
Koja je zapravo razlika između ozljede u području vrata i one u donjem dijelu leđa?
To je ključna stvar o kojoj mnogi ne razmišljaju: osoba s ozljedom donjeg dijela leđne moždine ne može hodati, ali je često vrlo samostalna – može sama živjeti kod kuće i u potpunosti se brinuti o sebi. Kod ozljede u području vrata, kada šake više ne funkcioniraju, situacija je sasvim drukčija. Mnoge su tjelesne funkcije ograničene, disanje je otežano, a krvotok poremećen. Želje tih dviju skupina bitno se razlikuju.
Što konkretno žele pacijentice i pacijenti s paralizom uzrokovanom ozljedom visokog dijela leđne moždine?
Žele biti samostalni: moći se premjestiti iz invalidskih kolica na krevet i rukama posegnuti za nečim. Osobe s ozljedom u donjem dijelu, s druge strane, više žele napraviti nekoliko koraka, nakratko stajati ili posjetiti prijateljicu u čijem stanu nema mjesta za invalidska kolica.
Ugrađujete li implantate i osobama s ozljedom u području vrata?
O tome se inače gotovo ništa ne piše. Točno, o tome se često premalo govori. Ovdje je, primjerice, riječ o regulaciji krvnog tlaka. Kod ozljede u području vratne ili gornjeg dijela prsne kralježnice često dolazi i do poremećaja krvotoka jer su oštećeni i živčani putovi koji reguliraju krvni tlak – mnogim se osobama zavrti čim sjednu uspravno. Kada stimuliramo odgovarajuću točku na leđnoj moždini, krvni se tlak odmah normalizira. U međuvremenu radimo i na zasebnom istraživanju posvećenom rukama i šakama – mogućnost da ih ponovno koriste zapravo je najveća želja mnogih osoba s paralizom uzrokovanom ozljedom leđne moždine.
Ne pobuđujete li spektakularnim prizorima ljudi koji se ponovno mogu kretati i nade koje ne možete ispuniti?
Danas manje nego prije. Osobe koje sada dolaze u naša istraživanja prethodno upoznaju druge koje su već prošle zahvat. Zato prilično dobro znaju što je realno. Kada smo počinjali, takvih primjera još nije bilo – očekivanja su tada doista bila nejasnija.
S Grégoireom Courtineom osnovali ste tvrtku kako biste svoje uređaje pripremili za tržište. Kako se timski radi na tako dugoročnom projektu?
To je golem i složen zadatak koji nitko ne može obaviti sam. Potrebni su vam iskusni ljudi kojima vjerujete i koji mogu samostalno raditi – ali koji ujedno žele ostati, a ne nakon nekoliko godina otići dalje. Za dugoročan projekt poput našeg potrebno je oboje: talentirani ljudi koji dolaze i nakon nekoliko godina odlaze te nekoliko stalnih članova koji ga drže na okupu.
Što je za Vas pravi iskorak kojem težite?
Meni je najvažnije jedno: da naši postupci jednoga dana više ne budu dostupni samo nekolicini sudionica i sudionika istraživanja, nego da postanu ustaljen oblik liječenja – i u drugim klinikama diljem svijeta. Trenutačno su isključivo u fazi istraživanja. Želim da jednoga dana postanu terapija za sve kojima je potrebna.
