Međunarodni dan jednakih plaća je dan akcije u veljači ili ožujku koji se u svakoj europskoj zemlji obilježava na različit datum. Što kasnije u godini pada, veća je razlika u zaradi između muškaraca i žena. Dan jednakih plaća u Hrvatskoj se obilježava 15. studenog. Taj datum označava vremensko razdoblje koliko žene teoretski rade besplatno ako se rodna razlika u plaćama (tzv. gender pay gap) prevede u vrijeme.
Austrijanka Rita Volgger, predsjednica mreže Business and Professional Women Austria (BPW), jedna je od najangažiranijih europskih aktivistica za pravdu u plaćama. Sa svojih 74 godine temu poznaje ne samo iz studija nego i iz osobnog iskustva. Razgovarali smo o nejednakosti u Europi i zašto zemlje poput Rumunjske naizgled bolje stoje u odnosu na Austriju što se tiče razlike u plaćama.

Emancipirana i angažirana

Rita Volgger voli stalno učiti nove stvari, i trenutačno završava studij lingvistike. Ova 74-godišnjakinja certificirana je poslovna trenerica, jezična lektorica i mentalna trenerica s višedesetljetnim međunarodnim iskustvom. Svoju karijeru započela je u prodaji i marketingu, gdje je podržavala uprave u projektima usmjerenim na jugoistočnu Aziju i Ameriku. Godine 2008. osnovala je vlastiti institut i najprije se posvetila ranom učenju engleskog jezika i podršci učenju djece. Danas podučava poslovni engleski u tvrtkama, radi kao jezična i mentalna trenerica. Od 2023. godine predsjednica je udruge Business and Professional Women Austria (BPW). Udata je i majka dvoje odrasle djece te baka troje unučadi.

Koliko dugo se borite protiv rodne razlike u plaćama?

Intenzivno otprilike deset godina. U BPW sam se uključila 2015., a ta se tema obrađivala puno ranije. No, nejednakost me prati sav moj radni vijek. Ranije sam bila pomoćnica direktora u tvrtki za strojogradnju u Južnoj Njemačkoj, gdje je bilo uobičajeno da žene zarađuju manje, čak i ako rade isti posao kao muškarci, na primjer, kao inženjerke.

Što ste sami iskusili?

Nikad neću zaboraviti kad mi je tadašnji šef htio dobrovoljno odvojiti dio svoje godišnje nagrade od 1.500 eura. Dobrovoljno i službeno. Iznos mu je računovodstveno i bio odbijen, ali ja nikad nisam dobila taj novac. Dobila sam obrazloženje da to nije uobičajeno. Tada sam prvi put shvatila da je ta nejednakost strukturna. Ženski rad jednostavno je manje cijenjen.

Razlike u plaćama muškaraca i žena kritiziraju se desetljećima širom Europe...

Jednom sam izračunala koliko bi bilo potrebno da se postignu jednake plaće ako se stvari nastave razvijati ovim tempom – dogodilo bi se to tek oko 2080. godine. Ni vi ni ja to nećemo doživjeti. Zato se zalažem da se to ubrza!

Rodna razlika u plaćama vrlo je različita u europskim zemljama. Što to znači?

Prije svega da se gotovo ništa ne mijenja diljem Europe. Pogledajmo samo rekordere: Austrija drži drugo najslabije mjesto neusklađenosti rodnog jaza od oko 18,3%, odmah iza Latvije. Prosjek EU je 12 %, dok je u Hrvatskoj 11,2%. To su najnoviji podaci Eurostata za 2023. godinu. Postoji i usklađeni rodni jaz koji u Austriji iznosi oko 12 %, što je također previše. Da to pojednostavimo: žene rade oko 44 dana godišnje besplatno ili, drugačije formulirano, svaku osmu godinu.

Što znači „neusklađeno“ i „usklađeno“?

Neusklađeni rodni jaz uključuje sve zaposlene, i one na nepuno radno vrijeme. Usklađeni uzima u obzir samo zaposlene na puno radno vrijeme. Oba su važna, jer nepuno radno vrijeme je dio problema. Mnoge žene nakon porodiljnog dopusta rade nepuno radno vrijeme jer ne mogu naći odgovarajuću cjelodnevnu skrb ili posao. To traje do mirovine, što znači manje prihode, manje mirovinskih bodova i niže mirovine, odnosno siromašne žene.

U statistikama neke istočnoeuropske zemlje bolje stoje od Austrije ili Njemačke. Jesu li te zemlje zaista ravnopravnije?

Na prvi pogled izgleda da je rodni jaz manji. No to je uglavnom zato što manje žena radi. Kad je zaposlen mali broj žena, jaz statistički bude manji. U Rumunjskoj, na primjer, rade uglavnom malo, ali dobro obrazovane žene koje bolje zarađuju. Tako statistika pokazuje manju razliku. Također, u zemljama kao što su Italija i Slovenija, mnoge žene rade u malim obiteljskim tvrtkama, često bez ugovora i osiguranja. To nije dokumentirano u statistikama, ali u izvještajima EU izgleda dobro. To je statistika, a ne napredak. Što je veći udio zaposlenih žena, to je razlika u plaćama vidljivija. Podaci za zemlje poput Austrije, Njemačke i Češke, koje imaju relativno puno zaposlenih žena, odražavaju veće razlike, ali su realni jer prikazuju stvarno stanje.

U bivšim socijalističkim zemljama očekivalo bi se više ravnopravnosti, zar ne?

Nekad je tamo institucionalna ravnopravnost bila snažnija – mnoge žene su radile, postojala je pouzdana skrb za djecu i više studentica na STEM područjima. Danas su te zemlje preuzele i loše strane zapada. Što je gospodarstvo zapadnije i fasada modernija, to je dublje ukorijenjena nejednakost. Jedna studentica iz Bosne i Hercegovine rekla mi je u sklopu studija lingvistike: „Kod nas ima puno žena u ministarstvima, ali gotovo da nema ministrica.“ To mi je bilo jako upečatljivo.

Što bi se trebalo promijeniti da se jaz u plaćama konačno zatvori?

Najvažnije je transparentnost plaća! Žene često ne znaju da muškarci zarađuju više. Nemaju s čim pregovarati. EU je to već odlučila i države članice su dobile rok do 2026. za provedbu transparentnosti u nacionalnim zakonima. Zaposleni bi trebali imati pravo tražiti informacije o prosječnim plaćama prema spolu za „isti ili ekvivalentan rad“. Kriteriji za određivanje plaća trebaju biti razumljivi, objektivni i neutralni prema spolu. No mnoge zemlje to nastoje odgađati. U Austriji, na primjer, sada kažu da se ovo odnosi samo na tvrtke s više od 500 zaposlenih. Zašto? Mnoge tvrtke se boje jer znaju da lošije plaćaju žene. Transparentnost plaća nije ugodna, ali je nužna za pravdu.

Što se još mora promijeniti?

Druga ključna točka je valorizacija poslova u skrbi, kao što su njega, obrazovanje, skrb za djecu. Tu se najviše štedi, a to su poslovi koji su ključni za društvo i koji su ionako često slabo plaćeni. Kada žene rade u tim područjima, nejednakost ih pogađa dvostruko: zarađuju malo i često moraju raditi na nepuno radno vrijeme jer ne mogu naći skrb za vlastitu djecu.
Nedostaju vrtići i školske ustanove koje rade cijeli dan. Promjene toga donijele bi ogroman pomak. U DDR-u je to jednom funkcioniralo, gotovo sve žene su bile zaposlene.
U Švedskoj to također dobro funkcionira pa tako, na primjer, žene s dvoje djece tamo nemaju problema sa studiranjem. Kod nas se i dalje stvara dojam kao da majka mora ostati kod kuće.
To je stara, patrijarhalna ideja koja još uvijek djeluje i koja je temelj jaza u plaćama.

Zašto je u mnogim skandinavskim zemljama jaz u plaćama manji unatoč velikom udjelu zaposlenih žena?

Zato što je ravnopravnost tamo dio svakodnevice. U Švedskoj postoji dovoljno mjesta u skrbi za djecu i uobičajeno je da muškarci kažu: „Moram sada pokupiti svoju djecu.“
U Austriji ili Njemačkoj to je još često potrebno objašnjavati. Zato su nordijske zemlje uzor.

Postoje li još neki važni zahtjevi?

Trebamo obaveznu kvotu za žene na rukovodećim pozicijama. Već je odavno poznato da miješani timovi na čelnim mjestima donose stabilnije poslovne rezultate.

Kako gledate na nadolazeće generacije, govori se da mlade žene danas bolje pregovaraju?

Vidim nadu. Mnoge su samouvjerenije i postavljaju veće zahtjeve. No i tu je potrebna podrška. Transparentnost i jednake šanse ne padaju s neba, one se moraju zahtijevati u društvu. Jaz u plaćama počinje rano, već u pripravničkoj fazi.
Prema statistici iz Austrije, pripravnice u prosjeku zarađuju oko 9 900 eura godišnje, dok pripravnici zarađuju preko 11.500.
To je razlika od oko 15 posto! Naravno, odabir zanimanja također igra ulogu jer djevojke obično rjeđe biraju tehnička, a češće slabo plaćena društvena zanimanja.
No to je ogromna razlika već na početku karijere.

Kad se osvrnete na svoj vlastiti radni vijek, jeste li osjećali nepravedan tretman?

Dugo o tome nisam razmišljala. Rad me veselio i osjećala sam da sam potrebna, to mi je bilo važnije od novca. No da, dugo sam zarađivala premalo i vidjela sam kako su žene ostajale nevidljive premda su održavale posao u hodu. Danas kažem: žene moraju znati koliko vrijede i smiju za to tražiti novac.