Ekstremni sportovi za žene

Sadržaj

Boom
Zašto ekstremni sport?
Žene u ekstremnim sportovima
Savjeti

Bilo da je riječ o stijeni za penjanje i riječnim brzacima bilo o spuštanju u jame ili letenju – ekstremni sportovi postaju sve omiljeniji i među ženama. No treba kod cave divinga, vulcano boardinga ili coasteeringa treba obratiti pažnju na neke svari kako rizik ne bi bio odviše visok.

Postoje ljudi koji su potpuno sretni kada se voze u gondoli do nekog vrha i tamo u nekoj planinskoj kućici s terasom s koje se pruža prekrasan pogled, ispijaju kavu da bi potom opet sjeli u gondolu i spustili se u dolinu. Postoje tako i ljudi koji su još sretniji od prethodno opisanih kada se prvo popnu na brdo, a tek onda se nagrade cappuccinom i pogledom. No ima i ljudi koji su sretni kada se popnu na to isto brdo, ali s druge strane uza strme klisure. Njima na kraju ne trebaju ni kofein ni terasa jer ih ionako već satima naprijed tjera adrenalin, a i panoramski pogled su već odavno zapamtili. Za razliku od prijašnjih vremena kada su dobro posjećeni bili samo ugostiteljski objekti i staze za šetanje, danas se sve veće gužve stvaraju na stijenama za penjanje, baš kao i na brzacima potoka, u teško dostupnim jamama, na strmim skijaškim stazama ili na surferskim obalama na kojima valovi dosežu visinu od više metara. Dok su 1952. Edmund Hillary i Tenzing

Norgay kao prvi penjači stajali na uskome vrhuncu

Mount Everesta, danas se na tom mjestu gura i puno više od stotinu ljudi. Reinhold Messner, penjač iz austrijskog Južnog Tirola, čak je to, nekada veličajno, osam tisuća metara visoko odredište nazvao „zabavnim parkom za turiste“. No čak i na manje strmim prostorima sve se više zamjećuje sve veća ovisnost za ekstremnim sportovima. Tako su, na primjer, na prvom ironman-triatlonu održanom u Klagenfurtu 1998. godine na start stala odlučna 124 sudionika kako bi preplivala 3,8 kilometara, vozila bicikl 180 kilometara i pretrčala 42 kilometra, a u međuvremenu se ta brojka sudionika popela na 3000.

Ekstremni sportovi postaju sve popularniji

Ljubitelji pustolovina sve su brojniji u sportskoj disciplini coasteering, što znači lagano penjanje preko raspuknutih stijena potrbuške, e da biste se onda odande bacili u dubinu prema zapjenjenim valovima. Ili se spuštate na daskama pri brzini od do 80 kilometara na sat niz obronke vulkana, na primjer Cerro Negro u Nikaragvi, najpoznatijeg okupljanja za volcano boarding ili boardanje niz vulkanske padine.

Možete hodati po tankim sajlama smještenih na vrtoglavim visinama ponad planinskih gudura ili između nebodera. Možete se usavršiti u utrkama s preprekama koje su trenutačno u trendu, a riječ je o 20 kilometara dugoj dionici s blatom, hladnom vodom, bodljikavom žicom i udarima električne struje.

Možete se okušati i u trenutačno omiljenom, ali i opasnom ronjenju u pećinama (cave diving), točnije u mračnim jamama, u kojima riskirate da vam se dogode poteškoće pri ronjenju i panični napadi od kojih nisu zaštićeni ni iskusni ronioci u jamama.

Možete se ispucati u slobodnim skokovima pri kojima skačete sa zgrada, planina ili mostove, a to često znači s manje od 100 metara visine i da pritom ne dopustite da vas uplaše potencijalne smrtonosne nezgode do kojih redovito dolazi kod ovog sporta.

Moderna svakodnevnica

Ponude za ljubitelje adrenalina u međuvremenu su dostupne baš kao i pijesak i more, no što to tjera sve veći broj ljudi da zbog čiste zabave skače s nebodera, da roni u opasnim vodama ili da se istroše do iscrpljenja i pritom riskiraju svoje zdravlje, pa čak i život, zbog sportskog iskustva? Izgleda da ima puno razloga za tu novu sklonost sportskim rizicima. S jedne strane to je moderna svakodnevica sa svim svojim brojnim propisima i zabranama koja brojne navodi na to da jednostavno naprave prekid i odvaže se na nešto, što se ne uklapa u okvire, nešto u čemu se moramo odvažiti na to da ćemo preskočiti granice, osobito one vlastite. Tu je i imidž kakav, na primjer, ekstremni sportaši imaju u medijima. Već i sam trening za neko opasno nadmetanje donijet će nam divljenje i priznanja koja nam možda nedostaju na poslu. Pritom moramo povećavati izazove – dok je do jučer bilo dovoljno da samo sudjelujem na nekom maratonu, danas već moram sudjelovati na nekim ozloglašenim utrkama s preprekama kako bismo od prijatelja i poznanika uz već uobičajene likeove izmamili i smiješka koji uzdiše.

Posljednji, no ne i najmanje važan razlog zašto ekstremni sportovi ostvaruju toliki rast popularnosti vjerojatno se krije u činjenici da je riječ o tipičnom proizvodu našeg društva izobilja. Sportski psiholog Andreas Marlovits izjavio je već prije nekoliko godina za austrijske dnevne novine „Die Presse“: „Integriranim članovima zapadnih društava jednostavno ide predobro u životu.“ Za razliku od stanovnika južnoameričkih zemalja kojima je već i svakodnevna borba za preživljavanje dovoljna avantura, ljudi iz čijih su svakodnevica eliminirani stvarni egzistencijalni rizici, potražit će izazove na koje su već po samoj svojoj prirodi navikli, u obliku sportskih graničnih iskustava.

Pritom ne treba zaboraviti da se potreba za takvim izazovima razlikuje od čovjeka do čovjeka. Za to su krivi hormoni. U ekstremnim sportovima tijelo se nalazi izloženo neprestanom stresu pa luči kateholamine u koje, na primjer, spadaju: adrenalin, noradrenalin i dopamin. Adrenalin ljude stavlja u stanje pripravnosti: povećava se frekvencija disanja, ubrzava se puls, tijelo mobilizira svu svoju energiju. Dopamin, pak, prije svega otpušta osjećaje sreće – i može se aktivirati na najrazličitije načine. Dok je nekome dovoljno pojesti samo komad čokolade, netko drugi treba dobru knjigu, a netko treći, opet, sat vremena utrošen u neki zabavni sport. Netko četvrti će skakati padobranom iz aviona. Dodatno varira i količina. „Od osobe do osobe potpuno se razlikuje hoće li lučiti adrenalin, noradrenalin ili dopamin“, pojašnjavao je nedavno sportski liječnik

Leonard na njemačkom radijskom programu. Njegov kolega sa Sveučilišta u Bangoru smatrao je: „Neki ljudi po prirodi imaju visok udio dopamina pa im nije potreban dodatan izvor žmaraca.“ Kod osoba koje imaju kronično nisku razinu dopamina, čežnja za adrenalinskim udarim samim time možete biti veća. Pritom se čežnja može pretvoriti u pravu ovisnost o kojoj se dugo smatralo kako su joj podložniji muškarci od žena. Danas se ipak polazi od pretpostavke da su žene ovisne o adrenalinu dosad svoju potrebnu za izloženošću stresnim situacijama koje potiču lučenje kateholamina, tražile u dramatičnim ljubavnim odnosima koje danas polako zamjenjuju ekstremnim sportovima. Sve više žena cijeni pozitivan osjećaj koji donose sportske avanture, i pritom dolaze do svojih tjelesnih ograničenja. Uza stijene ili u divljim vodama, u utrkama u blatu ili na dasci za surfanje – udio ženskih sportašica koje se vode krilaticom „Bez rizika izostat će i zabava“, postaje sve veći.

Žene mogu izdržati isto što i muškarci

Sigurno je da se danas općenito više žena bavi sportom. Polako, ali sigurno, približavaju se kraju vremena u kojima su ženske sudionice držane podalje od natjecanja samo zbog brige za njihovo reproduktivno zdravlje ili njihovo potomstvo. Nakon 19. stoljeća djevojkama u pubertetu se savjetovalo da svu svoju energiju čuvaju za zadatke koje će morati obavljati kao supruge i majke umjesto da se tjelesno iscrpljuju. Još je i devedesetih godina predsjednik Međunarodnog skijaškog saveza najozbiljnije smatrao da će skijašicama koje se bave skijaškim sportovima, u doskocima „otpasti maternica“.

Moglo bi vas zanimati

Sport za sve, pa i za pse

No medicinska komisija Internacionalnog olimpijskog saveza 2011. za sva je vremena razjasnila stvar: „Pregled podataka o ozljedama nije dao dokaze kako postoji povećan rizik od akutne ili kronične štete na ženskim reproduktivnim organima. Danas gotovo pola svih olimpijskih atletičara čine žene za razliku od pedesetih godina kada su muškarci činili 90 posto sudionika. Pobjede koje su žene izborile u natjecanjima disciplina koje nisu olimpijske, služe kao primjer. Na švicarskom Iron Trailu, najdužem i najzahtjevnijem ultramaratonu u Alpama, prije tri godine pobjedu je odnijela 39-ogodišnja Denise Zimmermann. Na cilj je stigla gotovo 40 minuta brže od najbržeg muškaraca. Na natjecanju Dragon’s Back, krajnje napornom petodnevnom trkačkom natjecanju kroz Wales, Jasmin Paris 2015. godine uspjela je osvojiti drugo mjesto i tako biti u prednosti od čak dva sata u odnosu na svog životnog suputnika.