Upute za besposličarenje

Nemojte ništa raditi, i to potpuno namjerno. Upravo tko ćete jako puno toga napraviti jer besposličarenje je stvaralačko stanje u kojemu se naš mozak budi i obavlja one stvari za koje inače nema vremena.

Moja mala radionica namještaja mjesto je na kojem mi vrijeme ne curi jer ga jednostavno nisam ni svjesna. Tamo ne razmišljam o uspješnosti i ekonomičnosti, tamo nema rokova, bilo čega što bi se moralo. Tamo se nalazi samo jedan pomalo oronuli naslonjač. Tamo brusim, bojim i poliram, a ako mi se rezultat ne svidi, na red jednostavno dolazi novi sloj boje.

U pozadini se čuje glazba, ogrjev pucketa u peći, a barem 20 minuta je potrebno da na štednjaku prokuha kava. Ovdje nema nikakve žurbe. Satima sam udubljena u jedinu aktivnost, a to stanje nazivamo dokolicom – vremenom o kojemu sami odlučujemo i koje nema neki vanjski smisao. Dokolica mi čini dobro.

„Pojam su obilježili stari Grci. Najzanimljivije je da je u njihovo vrijeme dokolica imala jako važnu ulogu u životu. Stari Grci dokolici su podređivali vlastiti posao samo kako bi za nju osigurali vrijeme,“ tvrdi Ulrich Schnabel, autor knjige „Dokolica. O sreći besposličarenja.“

„Danas je obrnuto. U dokolicu danas spada vrijeme odmora koje si dopuštamo kako nismo nanovo mogli napraviti što je više toga moguće.“

Čini se da je dokolica izašla iz mode. Prof. dr. Norbert Rohleder, znanstvenik sa Sveučilišta u Mainzu drži da je to fatalna pogreška. „Dokolica nije ni antikvitet koji ne spada u 21. stojeće niti lijenost ili dosađivanje. Dokolica isto tako nije namijenjena samo umjetnicima koji su se odlučili za život s onu stranu mainstreama. Dokolica nije ni spiritualna ni ezoterična. Nije namijenjena konzumaciji slobodnog vremena, sportskim programima koji imaju samo jednu svrhu – da zaposlenici i menadžeri održe formu za tržišne prohtjeve. Dokolica je, riječima austrijske znanstvenice Helge Nowotny, intenzitet trenutka koji se vremenski može protegnuti na sate ili dane radi usredotočenja na vlastito vrijeme.“

Dokolica je dozvoljena

Tek što smo si priuštili malo besposličarenja, javlja se grižnja savjesti. Počinjemo se pitati smijemo li mi tako jednostavno sanjariti. „Svoj smo život toliko prilagodili učinkovitosti da nam se vrijeme provedeno u neučinkovitoj dokolici čini poput prekršaja. Čak i kada si posao prilagodimo tako da dobijemo slobodnog vremena, nerijetko imamo osjećaj da to vrijeme moramo provesti što je učinkovitije i korisnije moguće. Pa ipak dokolica se, slično kao ni ljubav, ne može strpati ni u kakve okvire. Upravo suprotno, ona iziskuje hrabrost odupiranja mislima koje nas nagone na to da ubrzamo i prisile nas na učinkovitost. I to je nešto što se mora vježbati,“ ističe Schnabel.

Gotovo da se čini kao da smo zaboravili da umijeće uživanja spada u zdrav životni stil. Pritom moramo promotriti druge ljude, primjerice često citiranu generaciju Y koja je pojam Yolo pretvorila u vlastiti životni koncept: You only live once, živiš samo jednom. Ova generacija uzima u obzir vlastite želje: više mogućnosti rada na pola radnog vremena, više rada od kuće, više fleksibilnosti. „Važno je razviti vlastiti senzibilitet, prepoznavati potrebe i dopustiti si uživanje. Uživanje znači birati pri punoj svijesti što nam u zadanom trenutku čini dobro. To znači, odvojiti vrijeme za uživanje i aktiviranje svih osjetila,“ ističe Rohleder.

Princip regeneracija

Doista nema razloga da pritom osjećate grižnju savjesti. U konačnici, dovoljno je istraženo kako upravo faza nenamjernog besposličarenja potiče regeneraciju pamćenja što je važna pretpostavka za kreativnost i obilje dosjetki. Razum i duša trebaju stvaralačke stanke. Nove ideje trebaju vrijeme i dokolicu.

Sportašima je princip regeneracije poznat: faze umaranja zamjenjuju faze opuštanja. Samo tako tijelo može dobiti potrebno vrijeme kako bi se prilagodilo povećanim naporima, ispunilo zalihe energije i izgradilo mišićnu masu.

Slično je i s intelektualnim radom. Tijekom dokoličarenja naš je mozak potpuno okupiran. Dok smo u praznom hodu, još jednom možemo u glavi pretresti naučeno ili proživljeno. Mozak pritom prorađuje sve što se nakupilo, sortira činjenice i osjećaje te poseže za nesvjesno pohranjenim i odavno zaboravljenim informacijama. Znanstvenici ističu kako su neke regije u mozgu čak su aktivnije dok sanjarimo, spavamo ili meditiramo nego kada o nečemu usmjereno razmišljamo. Dokolica potiče unutarnje pospremanje – stvari se pohranjuju u pamćenje, sortiraju, postaju razumljive. Najednom se događa da nam sine neka dobra ideja. Navodno da je Arhimed ležao u kupki kada je shvatio zakon uzgona. Isaac Newton ljenčario je pod jabukovim stablom kada je spoznao zakon gravitacije. Pa neka sad netko kaže kako od dokolice nema koristit.

Isključiti se i uključiti se

Moglo bi vas zanimati

Solo na putovanju

„I ja u svoje slobodno vrijeme uvijek pri ruci imam pametni telefon kako bih mogla brzo provjeriti e-mail. To se onda protegne i na večer. U principu, kad god imam minutu slobodnog vremena, provjeravam e-mail – da, dobro ste shvatili, službeni e-mail. I rekla sam si: pa to ne može biti! Potom sam pokušala pri punoj svijesti osloboditi svoje vrijeme od mobitela,“ prepričava Norbert Rohleder.

„Nekada i sami moramo reći ‘ne’ svim mogućnostima komunikacije koji nam stoje na raspolaganju kako bismo se mogli usredotočiti na jednu stvar. Upravo u informacijskom društvu koje donosi brojne mogućnosti, važno je ciljano osigurati prostor za neometano razmišljanje. Priuštite si, na primjer, ujutro sat vremena kada nećete komunicirati kako biste razvili kreativne ideje. Isključite i pristup e-mailu ako radite na nekoj zahtjevnijoj stvari kako vas ništa ne bi moglo omesti,“ predlaže Ulrich Schnabel.

Nije toliko važno za koju ćete se strategiju opredijeliti, nego je važna svijest da neprestano moramo štititi vlastito životno vrijeme od stalne raspoloživosti. „Dokoličarenje više ovisi o unutarnjem držanju nego o nekoj konkretnoj aktivnosti. No naravno da nam je lakše prepustiti se dokolici u situacijama u kojima nismo izloženi većem stresu. Meni velike mogućnosti dokoličarenja pruža moj klavir. Budući da sam samo amater, „obožavatelj“ u pravom smislu te riječi, ne moram ostvariti nikakva velika postignuća. No upravo se u tome krije tajna dokoličarenja – nešto moramo činiti iz ljubavi, a ne zato što težimo vanjskom cilju,“ tvrdi Schnabel.

Dokolica iziskuje novu orijentaciju

Rohleder i Schnabel slažu se u jednome: moramo pronaći novu orijentaciju kako bismo mogli pronaći svoj oblik dokoličarenja. Prvo si moramo razjasniti kompas vlastitoga života. Što mi je doista važno, za koje stvari želim osloboditi prostor u vlastitome životu, koje prepreke mi pritom stoje na putu? Moramo provjeriti kojim zalihama raspolažemo, moramo si za dokolicu odvojiti vrijeme, napisati si posmrtno slovo s ciljem da otkrijemo na što bismo se u vlastitome životu rado željeli osvrnuti.
„Tako mi je, primjerice, jednoga dana postalo jasno kako mi je uz financijsko blagostanje jednako važno i „vremensko blagostanje“, odnosno mogućnost da sama određujem svoje životno vrijeme. Potom sam godinama radila na tome da to i postignem. Ako baš želite, jako sam marljivo radila na vlastitoj dokolici“, ističe Schnabel.

Dokolica ne poznaje nikakve propise. Ako ste u stresu zbog pomisli kako nemate vremena za svoju petominutnu dokolicu, onda biste se trebali pridržavati Rohlederovog plana u 4 koraka:
Prvi korak: namjestite svoj unutarnji kompas prema onome što doista želite.
Drugi korak: budite konkretni! Napišite, na primjer, vlastite namjere
Treći korak: zaštitite svoj mozak od preopterećenja i isključite pametni telefon.
Četvrti korak: sada kada ste besposleni, nastavite to raditi!