Što odrasli mogu naučiti od djece?

Odrasli su obično oni koji djecu uče kako svijet funkcionira. To i nije uvijek najbolje rješenje. Stoga je vrijeme da se zamijene uloge.

U biti je sve već bilo dogovoreno – u subotu je bio planiran cjelodnevni program igranja. Djeca su se cijeli tjedan veselila, dodatno su pospremili svoje lego-kocke, lijepo obukli svoje lutke i izmislili novu inačicu igre karata Uno. „Je l’ tako, mama, danas se cijeli dan igraš s nama?“, vikala su djeca odmah po ustajanju, čak su i dobrovoljno otrčali u kupaonicu kako bi oprali zube. Ali još prije nego se namaže Nutella i pojede kornfleks s jagodama te ispije šalica kakaa, zazvoni mamin telefon. Nakon razgovora, ona se namršti i reče: „Samo da napišem jedan važan e-mail i možemo početi!“

Od jednog e-maila nastala su tri i dok je čekala na odgovor drugog, sjetila se da treba očistiti pod. Nakon čišćenja poda brzinski će oprati prozore.
Kada konačno zajednički izvade igračke, sunce već lagano zalazi. I onda ponovno zvoni mamin telefon. „Mamaaaa, nemoj!“, govore djeca i tužno uzdišu. „Ali moram vidjeti tko zove“, promrmljala bi za sebe dok ju lagano grize savjest. „Zašto?“, pitaju mališani. „Zašto se sada jednostavno ne možemo igrati?“

Odgovor glasi: Odrasli rijetko koriste upitnu riječ „Zašto?“. Umjesto da preispituju treba li u subotu, kada bi trebali provoditi kvalitetno vrijeme s obitelji, zaista telefon biti uključen, shvaćaju to kao nešto što se podrazumijeva – da su uvijek dostupni. Umjesto da razmisle postoji li koje drugo rješenje za kućanske obaveze, drže se svojeg redovnog programa čišćenja.

Onima koji se propitkuju život je prepun iznenađenja. S godinama se trudimo izbjegavati ta iznenađenja. Šteta jer upravo ona čine svakodnevnicu manje sivom. Mlađi se vesele novim, nepredvidivim stvarima i žele sve znati. Odrasli koji – s vremena na vrijeme – sami tako postupaju, često pozitivno iznenađeni, zaključe kako stvari postaju jednostavnije kada se iziđe iz svakodnevne kolotečine i načina rada te se krene nešto drugačijim putem. A i općenito se od djece može mnogo toga (ponovno) naučiti.

Isplati se slušati djecu

I dok roditelji često ne primjećuju stvari oko sebe, djeca tijekom svake šetnje otkriju pravi svijet čuda: predivnog leptira na cvijetu u obliku zvijezde pored neobičnog korijena nevjerojatno visoke smreke koja na svojoj kori ima neobične šare, predivnu pjesmu ptice šarenog perja koja stoji na grani nalik zmiji. Mališanima ništa ne promiče, a ako i nešto nedostaje, njihova će mašta to jednostavno dočarati. Kada opisuju što vide, ne treba to pripisati „maštarijama“, već pozorno slušati. Često se u pričama djece može pronaći ona inspiracija koja nam je u tom trenutku potrebna. Osim toga, mogu nas naučiti da i u najsivljoj svakodnevnici ugledamo ono šareno i posebno što će u nama ponovno izazvati divljenje.

Ostaviti predrasude iza sebe

Odjeća. Izgovor. Auto. Model mobitela. Burma. Posao. Zajednički poznanici. Postoji toliko stvari koje sprječavaju odrasle pristupiti drugim ljudima nepristrano. Za djecu je sve to manje važno. Ne gledaju na to što netko posjeduje i što je netko postigao, već na ono što taj netko u tom trenutku radi. I ne primjećuju prema naglasku odakle tko dolazi, već slušaju što govori. To bi stariji definitivno mogli prepisati od mlađih.

Sadašnjost je čudna faza u kojoj se nalazi budućnost prije nego što postane prošlost. Mnogi odrasli upravo tako gledaju na život. Uvijek se bave nekakvim planiranjem ili razmišljaju o nečemu što se već dogodilo (a to se više ne može promijeniti). Djeca se također vesele stvarima koje dolaze, ali ne misle stalno na sutra. Stvari koje izgube oplakat će kratko – i onda se posvetiti čemu drugom. Burne svađe s braćom, sestrama i prijateljima zaborave se tako brzo kako i nastanu. Guranje, vika, plakanje – i onda ponovno igranje.

Posebice kada je u pitanju veza, odrasli mogu mnogo toga prepisati. Primjerice, često se i najžešće svađe mogu riješiti riječima: „Jesmo li opet dobri? Volim te!“

Nemati dlake na jeziku

Kako se ono kaže, djeca su brutalno iskrena. To ne znači da odrasli stalno lažu. Ali otvorenost koju posjeduje petogodišnjak, koji u prepunom restoranu kaže konobaru: „Nismo toliko bogati da si možemo priuštiti kolače“, rijetko će imati netko stariji od devet godina. Pritom malo više hrabrosti ne bi bilo na odmet. Iskrenost može biti šarmantna – posebice onda kada je riječ o komplimentima.

Dopustiti kreativnost

„Odveć rano znao sam crtati poput Raffaela, ali mi je trebao cijeli život da ponovno naučim crtati kao dijete“, rekao je jednom Pablo Picasso. Svjetski poznati slikar desetljećima je radio na tome da razbije vlastite okvire svojega talenta. Uvijek bi se zaustavio na ulici kada bi vidio da djeca kredom crtaju – promatrao bi ih kako bi lica prikazao iz različitih perspektiva.

Umjetnici nisu jedini koji mogu naučiti od djece kako da se opuštenije nositi sa svojom kreativnošću. Čak i roditelji koji sa svojom djecom crtaju, igraju se pantomime ili smiješnih uloga, tako vježbaju spontani izražaj i treniraju svoju maštu. A oni koji nemaju vlastitu djecu? Pozvat će prijatelje i zajedno će igrati društvene igre kako bi to radila djeca – jer zabava je bitnija od pravila!

Izbaciti bijes

Naravno da se tridesetogodišnjaci subotom popodne ne mogu valjati na podu i derati u supermarketu jer im se – unatoč dijeti – jede čokolada. Ali tijekom šetnje u prirodi, daleko od drugih ljudi, ili kada smo sami kod kuće itekako dobro dođe napad vrištanja. Udaranje u ne tako tvrde predmete kada smo frustrirani i ljuti čini čuda. Idealno bi bilo posjedovati vreću za boks, ali može poslužiti i jastuk.

Smijati se od srca

Navodno se odrasla osoba u prosjeku smije 15 do 20 puta dnevno – a dijete 400 puta. Razlog je tomu što se odrasli navodno nemaju čemu smijati? To nije baš točno. Svijet je prepun viceva, smiješnih slika, dobrih komedija i stvarnih ljudi s kojima se možemo smijati – uz pretpostavku da se s njima susretnemo, a da ne razgovaramo o krizama na poslu, politici ili svakodnevnim problemima.

Tko svjesno radi stvari koje jednostavno pričinjavaju zadovoljstvo i sebi dopusti malo razuzdanosti, pokrenut će ne samo svoju dijafragmu, već će i učiniti dobro cijelom tijelu. Smijati se zaista je zdravo. Savjet: Provodite vrijeme s djecom jer smijeh je prijelazan!

Zamoliti za pomoć

„Mama!“, „Tataa!“, „Učiteljiceee!“ – Djeca brzo pozivaju roditelje ili druge odrasle koji im trebaju pomoći ako nešto ne mogu sami. Što smo stariji, želimo biti samostalniji, ali nam je teže priznati da nešto ne možemo sami.

Od malenih možemo naučiti kako si priznati vlastite slabosti. Često očajavamo zbog nekih aktivnosti iako je u blizini netko tko nam jednostavno može pomoći. Možda ne možemo potrčati roditeljima, ali i partneri, prijatelji i kolege rado će nam pomoći. Čak su i djeca uvijek tu da nam pomognu ako im to dopustimo i ne izbijemo im odmah sve iz ruke. A pritom će i naučiti nešto važno: I odraslima nekad treba pomoć. Uz malo sreće i sami će se toga sjetiti kada odrastu.

„Trebao mi je cijeli život da ponovno naučim crtati kao dijete.“
Pablo Picasso

Pronađite dijete u sebi

Stvari koje kao odrasla osoba ponekad treba napraviti: 

• Igrati se. Frizbi, badminton ili lovica – u prirodi se nude različite mogućnosti. A uz to i tijelo postaje fit.
• Spustiti se niz tobogan. Na igralištu to kao odrasli i ne smijemo – ali u vodenom parku smijemo!
• Napraviti kulu od jastuka i deka. Zašto si u dvoje ne prirediti takvu udobnost – sada vam ne treba pomoć roditelja!
• Bojiti. Bojanke za odrasle već su godinama u trendu i idealne su za opuštanje.
• Skakati na trampolinu. Odličan trening za cijelo tijelo koje je jednako zabavno i odraslima.
• Ljuljati se. U udobnosti vašeg doma učvrstite na vratima ljuljačku.
• Gledati crtani film. Već dugo niste gledali Bambija, Arielle ili Toy Story? Onda je krajnje vrijeme da to promijenite!
• Puzati po podu. „Crawling“ je nov trend treniranja kod kojeg se vraća izvornomu načinu kretanja.
• Jednostavno se ponašati djetinjasto: skakati na jednoj nozi, gađati se jastucima, praviti balončiće slamkom – mnoge stvari koje djeca rade razgrađuju stres. Oponašanje će se isplatiti.