Odvažiti se na nove stvari: s novom hrabrošću u novu godinu

Kratko se prisjetimo. Koliko je dobro odvažiti se na nešto potpuno novo – i ujedno obuzdati vlastiti perfekcionizam. To danas više ne funkcionira? Pogrešno. Postoje jednostavne vježbe pomoću kojih se ponovno može probuditi vlastita urođena hrabrost koja spava duboko u nama.

Svi mi smo zapravo od rođenja avanturistice. Jer da kao bebe nismo bile odvažne, još uvijek bismo kao odrasle osobe puzale na sve četiri. Potrebno je ipak mnogo samopouzdanja za prvo samostalno stajanje i hodanje. Ali i nakon toga se hrabro nastavlja: prva vožnja na biciklu bez pomoćnih kotačića, prvi skok u vodu na glavu, prvi okret sa snowboardom – uključujući zaustavljanje na stražnjici.

Smijeh, otresanje snijega i nastavlja se dalje. Nije važno da se nešto od početka čini ispravno. Već da je zabavno. Kao dijete nešto znamo, a kasnije to često malo zaboravimo. Razlog tome su često prevelika očekivanja koja si postavljamo. Prije svega ljudi koji su u životu već mnogo postigli, ustručavaju se započeti s novim izazovima na početničkom stupnju, što je paradoks. Pritom bi se prije smatralo da prošli uspjesi daju potrebno samopouzdanje za nastupanje na nepoznatom terenu! To i čine. Potrebno se je samo prisjetiti koliko je dobro odvažiti se na nešto potpuno novo – i ujedno obuzdati vlastiti perfekcionizam. Srećom, postoje jednostavne vježbe pomoću kojih se ponovno može probuditi vlastita urođena hrabrost koja spava duboko u nama.

Veseliti se greškama

Upisati tečaj plesa, isprobati taekwondo, po prvi puta posjetiti tečaj joge – zapravo ne zvuči kao veliki rizik. Unatoč tome, mnogi se ne usude isprobati nešto novo zbog straha da se ne osramote. Pritom je neznanje najbolji temelj da se nešto nauči od početka – a na početničkom stupnju to djeluje simpatičnije nego neprestano pokušavati biti bolji. „Pogrešno se vjeruje da savršenstvo štiti od kritike“, kaže Jochen Mai, osnivač i izdavač biblije za karijeru. Koji je najjednostavniji trik za rješavanje straha od kritičnih primjedbi ljudi oko nas? Sastoji se u tome da se aktivno traži feedback. Ljudi koji početnički tečaj započinju riječima „Sigurno još uvijek u mnogo tome griješim, molim Vas da me ispravite kako bih mogao nešto naučiti“, upravo čine ispravnu stvar.

Trenirati mišić za hrabrost

Prezentirati ideju za neki novi projekt pred okupljenim stručnjacima: U takvoj situaciji se čovjek osjeća nervoznim kao prije iznošenja školskog referata kao jedanaestogodišnjak. Najbolje sredstvo protiv treme? Vježbanje pred publikom!

Dobre prijateljice su kao stvorene za to, ali za početak je dobra i mačka ili čak – kao nekada – dobar stari plišani medvjedić. Uvježbavanje svakako osnažuje opuštenost. „Hrabrost je mišić i može ga se trenirati u svakom trenutku“, navodi njemačka savjetnica o hrabrosti Tanja Peters.

U svakodnevici za to imamo dovoljno prilika. U podzemnoj željeznici se možemo obratiti potpuno nepoznatom putniku i jednostavno ga pitati za vrijeme ili nekoj dragoj osobi dati dugo očekivani kompliment. „Manje je hrabrosti potrebno za kritiziranje nego za hvaljenje“, kazala je već spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach. Ili obučemo upadljivu haljinu koja već dugo visi u ormaru jer se do sada nismo odvažile nositi je. Sa svakim malim potezom na koji se odvažimo raste samopouzdanje. U potpunosti prema sloganu: hrabrost stvara hrabrost.

Da za reći „ne“

Želja za početak nečeg novog bi bila tu, ali uvijek postoji nešto što se još mora prije toga obaviti? I za to je potrebna hrabrost. U konačnici, potrebno je samopouzdanje kako bi se moglo reći: „Imam nešto drugo u planu.“ To se može postepeno naučiti i to na način da se prodavačici u butiku ljubazno ukaže na to da Vam se haljina koju je donijela ne sviđa – umjesto da revno s njom nestanete u kabini za presvlačenje.

Ili se kolegi koji već treći puta ovaj tjedan moli za veliku uslugu kaže da Vam se zapravo ne da raditi još više prekovremenih sati. Svako „ne“ koje izgovorimo, nas čini hrabrijima i povećava motivaciju za daljnje mijenjanje stvari.

Voditi dnevnik o hrabrosti

Najbolji ohrabritelj je vlastito sjećanje. Ništa ne djeluje tako motivirajuće kao prisjećanje na prošle situacije u kojima smo savladali neku prepreku – uključujući ushićenje koje smo imali nakon toga. To bi se trebalo raditi potpuno svjesno jer nas je evolucija tako programirala da nam opasnosti bolje ostaju u sjećanju nego pozitivni događaji. Bez tog mehanizma čovječanstvo vjerojatno ne bi preživjelo. A kako bismo se unatoč tome u svakom trenutku mogli prisjetiti uspjeha, preporuča se zapisivanje situacija u kojima smo se hrabro suočili s nečime. To motivira za nova djela!

Naučiti borbeni povik

Karatisti se zaklinju na borbeni povik koji se zove kiai ili budo. On ne samo da treba usmjeriti pozornost na akciju koja se izvodi, već služi i za motivaciju. Pritom je važno disanje: Vrisak bi trebao doći iz trbuha. Vježbati se može posvuda gdje se nesmetano može stvarati buka: pod tušem, na livadi i – skroz važan savjet – na rock koncertima s vrlo glasnom glazbom.

Prekinuti navike

Promjena je suprotnost rutine. Onaj tko je želi mora se ostaviti ovog drugog. I tu vrijedi: ponavljanjem se postaje majstor. Najbolje je da se počne s malim prekidima u tipičnim svakodnevnim aktivnostima: ustajanje ujutro u sedam sati, za doručak kruh s marmeladom, pranje zubi, provjeravanje e-pošte, oblačenje, u osam sati sjesti u auto, 45 minuta stajati u gužvi – ono što se godinama izvodi na isti način i što izgleda da je sudbinski predodređeno, može se činiti i drugačije.

Što će se dogoditi ako ustanem deset minuta prije sedam sati? Ili ako se biciklom odvezem do podzemne željeznice? Možda će tada ostati vremena za omlet ili za jutarnji krug trčanja oko kvarta. Gotovo svaka navika je povezana s nekom drugom. Ako se ostavimo jedne, nadvlada se često i druga.

A ako smo osoba kojoj je ritual jednostavno potreban za vlastiti osjećaj sigurnosti? Onda je potrebno promjenu učiniti rutinom! I tada se, primjerice, isproba jednom tjedno neko novo jelo, tada se jednom mjesečno ode na neko nepoznato mjesto i barem tri puta godišnje pozovu novi ljudi k sebi kući.

Dozvolite da Vas motiviraju

Ne moramo naravno sve uvijek činiti sami. U glazbi, u filmovima ili knjigama se uvijek iznova može pronaći korisna inspiracija. Mnogo ženske snage pruža nova akcijska komedija „Charlijevi anđeli“ koja se u siječnju prikazuje u kinu, kao i „Eve“, aktualni album reperice Rapsody. I boje ili mirisi mogu također smanjiti sumnju u sebe. Arome poput limunske trave, bergamotka, ruže ili lovora pojačavaju samopouzdanje. Žuta boja budi optimizam. U žutoj odjeći čovjek se lakše odvaži na nešto teže. A crvena boja potiče odlučnost. Na crvenom kauču boje trešnje stoga je nešto lakše donijeti odluku „diži se s kauča“.

Mnogi savjeti kao što je napuštanje zone ugode mogu se pronaći u novoj knjizi dr. Manuele Macedonia. U „Diži se s kauča: izazov od 365 dana“ (Brandstätter) neuroznanstvenica prati svoje čitateljice i čitatelje tijekom cijele godine: „Kroz interakcije si postavljate ciljeve i planirate ih na tjednoj bazi.

U međuvremenu u skladu s problemima koji mogu nastupiti dobivate praktične savjete“, pojašnjava ona. I iz razloga što ljudi mogu biti motivirajući i što je često zajedno lakše, planira se dodatni događaj na društvenim mrežama. „Početkom siječnja 2020. god. ću započeti izazov od 365 dana na Facebooku i Instagramu i uključit ću sve one koji do sada nisu uspjeli sami, ali koji žele sudjelovati“, najavljuje Macedonia. „Zajedno ćemo početi jer smo zajedno i jači!“
Njen savjet kako nas neuspjesi ne bi obeshrabrili: „Neuspjesi su sastavni dio. I ja pokleknem pa se vratim nekoliko metara natrag u svoju zonu komfora kada se, na primjer, nalazim u inozemstvu. U toj situaciji moja je svakodnevica izvan reda i bez rutine mi je teško isplanirati i najkraće trčanje prije ostalih obaveza. Ali sljedeći ponedjeljak sigurno dolazi, tada ću opet početi!“

Manuela Macedonia je neuroznanstvenica i autorica bestselera. Njena nova knjiga „Diži se kauča: izazov od 365 dana“ je nedavno izdala izdavačka kuća Brandstätter.