Mi smo kao jedno

Postoje različite varijacije obitelji. Dolazi u različitim oblicima i veličinama. S različitim nazorima i stavovima. Unatoč tomu, za sve obitelji vrijedi isto: neke stvari učvršćuju njihovo zajedništvo, određene situacije im daju uporište, a neke okolnosti ih snažno zbližavaju.

Princip na kojemu počiva sloga neke obitelji može se usporediti s uzorkom kakva pletiva zato što se ponavlja. No sami odlučujemo želimo li zadržati obrazac ponašanja koji određuje našu obitelji. Jesmo li uopće svjesni tog obrasca? Ili želimo stvoriti neki vlastiti?

Morale su proći godine prije no što se Marija, majka sviju kćeri, riješila vezanosti za vlastitu majku. Premda joj je to iskustvo prepuno sumnji bilo jako teško, otvorilo joj je brojne nove mogućnosti. „Najednom smo mogli postati tvorci vlastite obiteljske prošlosti,“ prepričava, nastavljajući u jednome dahu: „To je učvrstilo zajedništvo naše male obitelji.“

Oprezno su napravili prve korake. Marija se nije željela osloniti na poznati odnos kakav je imala sa svojom majkom, a istovremeno nije znala za neki drugi. Počela se oslanjati na svoj unutarnji osjećaj dok joj je u glavi odzvanjala rečenica njezine primalje: „Ako imaš osjećaj da te neka situacija ili neki ritual toliko opterećuju da ih više ne možeš podnositi, onda ih promijeni.“

Ova misao pomogla joj je da bolje osvijesti vlastite potrebe. Dala joj je slobodu da mijenja stvari i omogućila joj je da se oslobodi osjećaja kako sve mora raditi savršeno. „Tek kada osjetiš sebe i samome sebi pružiš oslonac, možeš poručiti svojoj djeci: uvijek ću ti biti podrška ma što da se dogodi.“ U pozadini toga Marija je prepoznala prvu obiteljsku tajnu: promjene počinju u nama samima.

Jasnom komunikacijom pružamo podršku i zbližavamo se.

Sljedeći korak u Marijinu razvoju bila je jasna komunikacija koju joj je omogućilo nanovo stečeno samopouzdanje jer se više nije morala povlačiti niti je morala stremiti ka savršenstvu. „Osjećamo sigurnost kada svatko u obitelji zna na čemu je, a ujedno svatko ima jednaku mogućnost da reagira. Najednom se otvara prostor za mnogo toga,“ prepričava ova mlada majka.

Zbližavamo se čineći pogreške i pričajući o tome.

„Nikada neću zaboraviti trenutak kada me je kći prozvala zbog mojeg neprimjerenog ponašanja na što sam se ispričala. Obje smo se oslobodile ogromnog pritiska koji smo mogle osjetit i na tjelesnoj razini. Budući da je moja kći mogla verbalizirati čime sam ju povrijedila, osjetila je dodatno olakšanje. To nas je iskustvo još više zbližilo te nas je još više osnažilo,“ tvrdi Marija.

Sposobnost priznavanja vlastitih pogrešaka nas obogaćuje, opušta i sa sobom donosi puno lakoće i radosti. Povezujemo se s drugima i pokazujemo u svojoj punoj veličini premda sami sebi djelujemo sasvim malima.

Ne shvaćati stvari ozbiljno pomaže u zbližavanju.

„U svakodnevici naše obitelji previše se toga uzimalo za ozbiljno. U konačnici, svatko voli da ga drugi ozbiljno shvaćaju. No što imamo od toga da svaku stvar pretvorimo u neku ozbiljnu prigodu? Uzmimo za primjer večeru zbog koje sam pred samu sebe uvijek postavljala visoka očekivanja. Uvijek je sve moralo biti svježe skuhano i to samo od najboljih sastojaka. Spravljena jela bih posluživala uza smiješak. No kako bi to i moglo funkcionirati dok četverogodišnju kćer držim za ruku, a malu bebu u naručju?“ pita se Marija. Prisjeća se i ciljeva koje si je zadala i kojih se dijelom nije željela odreći. No na površinu je dospjela rečenica njezine primalje i situacija se počela mijenjati. „Ispočetka smo navečer poprilično često jeli kokice ili pečeno kestenje s pireom od jabuka.

Vraški smo se radovali gledajući kako kukuruz puca i odbija se od poklopac nakon čega bismo sjeli na pod i svi jeli kokice iz velike zdjele. Naše večeri odjednom su postale puno opuštenije, ispunjene smijehom, a mi smo postajali međusobno još bližima,“ prepričava Marija kojoj su jednostavno, s radošću spravljena jela otvorila vrata u jedan sasvim novi svijet. Njezine kćeri u međuvremenu imaju osam i dvanaest godina. Rijetko kada još spravljaju kokice, ali kada se to ipak dogodi, uživaju u svakom zalogaju s radošću jer se odmah javljaju sjećanja na zajedništvo koje su jednom već bili osjetili.

Napad izvana zbližava

U Marijinu slučaju napad se manifestirao u obliku mjehurića koji su svrbjeli, vodenih kozica. Svatko tko ima djecu, zna da prvo oboli jedno, a potom i drugo dijete. „Tih šest tjedana u našoj karanteni za sve nas je bila iznimna situacija. U našoj kućici vladalo je sasvim posebno ozračje. Proveli smo zajedno vrijeme ispunjeno mirom, suosjećanjem, usredotočenošću i pažnjom što nas je jako zbližilo.

S kakvom se samo predanošću Sofija brinula za svoju malu sestru i kako ju je pokušavala ohrabriti u trenutcima očajanja. Svi smo u sebi osjetili kako sazrijevamo što je promijenilo sustav u našoj obitelji. Tih smo tjedana bili svjesni koliko je kvalitetno imati oko sebe ljude koji su jedni drugima podrška,“ prisjeća se Marija.

Pružati jedni drugima povjerenje, zbližava.

Za djecu je savršeno kada su svjesni da se njihove ideje i osjećaji cijene. Da igraju važnu ulogu u stvaranju obitelji kakva ona može biti i to unatoč tomu što pritom dolazi i do nesuglasica ili svađa.

„Povjeriti djeci rješenje kada se svađaju i pokazati i da se mogu razriješiti i razlike u mišljenju,“ upravo to Marija cijeni u ovoj posebnoj situaciji. Nakon toga slijedi nagrada, pomirenje, koje su opet djeca sama prizvala. Djeluju poput čarobnoga saveza koji ih još više zbližava.

U svakoj svađi kojoj pristupimo na pravi način i tako dođemo do rješenja sukoba, sve više rastemo, gradeći nov, još dublji odnos s drugima. Protom se približavamo i samima sebi.

Rituali zbližavaju

Upravo u ovo vrijeme kada dolazi do korjenitih promjena i obrata, a mi imamo sve manje vremena na raspolaganju, uporište nam pruža upravo sigurnost u male i one malo veće stvari. Rituale, na primjer. „Još uvijek se mazimo u četvero na nekome od dječjih kreveta, potom čitamo, pričamo ili pjevamo,“ priča Marija o zajedničkim večernjim ritualima.

„Obitelj puno pridonosi tomu u što će se pojedinac pretvoriti. Da ukinemo vrijeme zajedničkog druženja, zajedničke objede, ne bismo više imali prilike tijekom dana razgovarati o poteškoćama. Izgubila bi se kultura aktivne rasprave s drugima. Upravo su to vrijeme i ti rituali važni jer djeci daju toliko potreban osjećaj sigurnosti i potrebne zaštite kada imaju poteškoće,“ ističe u jednom intervjuu primarius Michael Merl, voditelj Odjela dječje i mladenačke psihijatrije Dječje bolnice u Linzu.

Uzor zbližava cijelu obitelj

I moto cijele obitelji spada u stvari koje zbližavaju njezine članove, daju im smjer, određuju ciljeve koje žele zajednički postići. Moto sažima načine kako na drugoga prenijeti osjećaj pripadnosti, zajedništva i zaštite. „Kultura neke obitelji čini njezin duh, osjećaj način na koji zrači, njezinu klimu, dubinu, kvalitetu i zrelost odnosa i osjećaja njezinih članova jednih prema drugima. To je sukob između perspektiva ja i mi,“ piše Stephen R. Covey u svojoj knjizi „7 navika uspješnih obitelji.“ Kakva obitelj želimo postati? Što želimo raditi zajedno?

Premda zvuči paradoksalno, često je dovoljan tek osmijeh koji nam pomaže da nas okolina shvati ozbiljno.

Kakvo ozračje treba vladati u našem domu? Kakvi trebaju biti naši odnosi? Kako bismo se trebali ophoditi jedni prema drugima i kako bismo trebali razgovarati jedni s drugima? Koliko nam je obitelj doista važna? Kultura neke obitelji je kultura koja pretpostavlja ulazak u perspektivu mi i pritom nam pomaže da zajednički svladamo teške dionice života.

„Djeca su naši najveći učitelji i kada nismo sigurni što bismo trebali napraviti, neko vrijeme trebamo samo provesti u miru, osluškujući. Samo to će nam omogućiti da se još više zbližimo. Jednostavno zato što, uviđanjem, dopuštamo da se dogode stvari koje nismo ni sanjali,“ ističe Marija. Jake obitelji ne nastaju iz ničega. Ne događaju nam se slučajno, nego ih sami možemo stvoriti. To je proces koji traje cijeli život. I koji se isplati.